'Znam, prošlo je dugo vremena, možda čak i previše. Ali morao sam te nazvati. Previše je toga između nas bilo ,da bih to mogao samo tako zaboraviti. Znam, razočarao sam te. Bio sam budala. Slobodno mi to reci. Mislio sam da ako odem od tebe sve će biti bolje. Da ćemo oboje nastaviti dalje, jer smo znali da je naša veza bila ne moguća. U početku mi je bilo teško bez tebe, bez moje malene. Nije prošao dan da ne pomislim na tebe. No zbog daljine, počeo sam te zaboravljati, ma koga ja to zavaravam, tebe je ne moguće zaboraviti. Sastajao sam se s drugim curama, u svakoj od njih sam tražio tebe. No, nijedna nikad kao ti nekada. I onda bih te vidio, u gomili ljudi prepoznao bih tvoj smiješak. Bila si sretna. Moja malena je bila sretna bez mene. Bolilo me to, itekako. No pravio sam se lud. I tako smo dopustili da ponos stane između nas. Nikakva udaljenost nas nije toliko odvojila kao ponos. Ti s njim, ja s njom. pravili se sretni, a oboje smo znali da ne možemo jedno bez drugoga. I evo, malena, sada ti se javljam, sada odvajam ponos na stranu. Sada mi je žao zbog svega, iako je kasno. Sada te želim natrag, opet ti i ja, kao nekada. I više mi ne smeta daljina, ništa mi ne smeta jer te nosim u srcu. Gdje god da odem znam da si ti moja i da sam ja tvoj. Znam da mi je teško povjerovati, jer sam te već jednom povrijedio, i to si nikada neću oprostiti. Teško mi je bez tebe, bez tvog poziva kada me nazoveš samo da bi mi rekla koliko me voliš i koliko ti falim. Nisam valjda prekasno shvatio sve? Nije kasno malena, molim te reci da nije. Reci mi da ćemo pokušati prkositi i daljini i svima, molim te, malena, volim te.'

Ponovno na bloguuuu :D
Nije me dugo bilo, zbog više razloga, škola, učenje, pretrpanost obavezama, ali bitno da sam sada tu da podijelim s vama novi post.
Pisat ću o promijeni koja se dogodila tijekom par mjeseci..
Ljudi se zaista mogu promijeniti, koliko got teško bilo povjerovati u to. Znam ja i po sebi. Od jedne tinejđerke koja mrzi svijet i sve oko sebe, koja misli da ne pripada nigdje i koja se bori sa strahovima i svime što me okružuje. Imala sam dečka, voljela sam ga više od svih, i bilo mi je predivno s njim, on je odlučio sve prekinuti i zaboraviti. Tada sam shvatila da je sve što smo imali bila laž, da mu nikad nije stalo do mene kao meni do njega i da sam mu bila samo 'usput'. Inače, zatvorila bi se u sobu, plakala, tjednima ne bi izlazila, no nisam to učinila i ovaj put. Mlada sam, bit će još ljubavi bit će svega. Imam prijatelje kojima je stalo do mene i koji me vole. Izašla sam, sredila se, i pogledala sam ga, u njegovom pogledu sam shvatila da mu je žao. da zna što je imao i sada me želi nazad. A ja? nema šanse da bi mu se više ikada vratila, pa znate onu 'ne jedem ista govna dvaput' haha, a i uostalom da zaista želi tu drugu šansu potrudio bi se. Njemu je samo krivo gledati mene s drugima. Ima ih puno koji me žele, no ja ne želim nijednoga. Zaledila sam sve osjećaje. Umjesto igračke, postala igrač. I mogu vam reći, osjećaj je predivan :)

Zašto ljudi u životu uvijek povrijede osobe do kojih im je stalo?
zašto uvijek moramo izgubiti nešto vrijedno i dobro u svom životu, uništiti godine prijateljstvo zbog gluposti jedne večeri?
zašto sve nije drukčije, zašto su ljudi takvi kakvi jesu. Zašto iznova iz dana u dan povrijedimo osobe do kojima nam je zbilja stalo.
zašto je sve tako jebeno zajebano, zašto samo ne mogu sklopit oči na trenutak i zaboravit na sve gluposti koje me okružuju.
i zašto tek u nevolji prepoznamo prave prijatelje? tek tada nam se dokažu oni koji su zapravo vrijedi. I zašto prekasno shvatimo da smo se previše brinuli oko osoba do kojih nam je stalo, a udaljavali od sebe one kojima je stalo do nas.
da je pravo prijateljstvo trajalo bi i preslo sve prepreke, ali nije istina i pravom prijateljstvu dođe kraj jer su ljudi takvi zajebu i unište ono što je srcu najdraže. valjda to tako mora biti, valjda postoji neki razlog, ali ponekad bi željela shvatiti pravi razlog svega, ponekad se zapitam koji je razlog izgubiti najdražu osobu u životu koja je bila uvijek s tobom tu zbog jedne nepromišljene gluposti.
I dosta mi je više i škole, i svih svađa i gluposti i svega. I sve steram više u kurac i samo pustim pjesme i pišem. Slova se tako brzo sljevaju brzinom munje mi izlaze iz glave i prelaze na računalo. I slažu se jedno slovo za drugim i čine sklad i skup mojih osjećaja koje već dugo duboko potiskujem u sebi. I samo poželim zažmiriti i ne probuditi se više, nikada. Previše sam povrijedila onog kog volim, ne znam kako se iskupiti ne znam kako poboljšati situaciju osim da sebi nekako nanesem bol jer ja to zaslužujem. ja sam grozna osoba i nisam vrijedna ničije ljubavi i pažnje.

Kolika je sreća onoga tko sa dvije ruke može zagrliti svoj cijeli svijet, priviti ga uz sebe i ne puštati?
Ja vam ponosno mogu odgovoriti na to pitanje. Sreća je neopisiva, najveća. Kad znaš da imaš nekoga za koga ponosno možeš reći da je tvoj, i da si ti njegova. Nekoga za koga bih dala sve. Lijepo je napokon biti sretan, i lijepo je napokon osjećati se kao da pripadaš negdje, nekamo, ili nekome. A ja pripadam njemu. Svim svojim srcem pripadam njemu i ne želim biti ničija. Obožavam kad se naljutimo jedno na drugo i onda me samo pogleda i nasmije se i poljubi me. I bez i jedne riječi kaže mi sve ono što osjeća. Bez i jednog slova izgovori mi najljepše stvari koje netko može reći. I volim ga. Stvarno ga volim.I znam da je on pravi za mene. Osjećam to. I trudit ću se da uspijemo. Učinit ću sve. Jer on je samo moj. obožavam kad ga vidim kako hoda prema meni, pa onako skočim na njega i zagrlim ga i ne puštam, i onda me poljubi.
Ljubavi, volim te najviše! <3

Iskreno, ne vjerujem da postoji sretan kraj.
Kraj je jednostavno kraj, on ne može biti sretan. Kraj nečega znači da je nešto prestalo, nešto nestaje. A nestajanje nečega što ti voliš ti ne može biti sretno, nikako. Pogotovo moj kraj s tobom. I još prijatelji kažu, pa ne budi tužna na kraju je završilo dobro, barem se niste posvađali, ostali ste prijatelji. Ma kako mi uopće možete reći da se sve dobro završilo?? što je tu dobro? to što me je ostavio, što mu ne značim ništa, što ga ja volim najviše na svijetu, što me cijelo vrijeme odjebava, i što smo ostali prijatelji?!?! prijatelji! kako da ga gledam očima prijatelja kad ću u njemu uvijek vidjeti nešto više. Kako da mu kažem 'prijatelju' a u sebi mislim 'ljubavi'. I kako je to uopće sretan kraj? Ma to je daleko od sretnog. ali nikoga odavno nije briga.

Ulaganje previše nade u nešto dovodi do samo jednoga - razočarenja.
Zašto se ljudi kada im se nešto svidi ulože toliko nade i zbilja se počnu radovati nečemu, i na kraju se razočaraju.
tako sam i ja vjerovala u nas. Stvarno jesam. Onako istinski. Mislila sam da je napokon to ono pravo, ono nešto što sam tražila, ispostavilo se da sam bila u krivu. A imala sam velika očekivanja od nas dvoje, sada vidim da su bila čak i prevelika. Iako sam samo željela nas dvoje, samo ti i ja. sve ostalo nebitno. i to je bilo previše. Kako sam uopće mogla očekivati da bi ti jedna bila dovoljna. I da bih ta jedna baš bila ja. A kako sam tek mogla povjerovati u ona tvoja prazna 'volim te'. Jer ljude koje voliš ne razočaraš, ne povrijediš, ne učiniš ih tužnima. No ipak, ja sam kriva, kriva što sam ti vjerovala. Kriva što sam nas zamišljala u budućnosti, a ti me ni u sadašnjost nisi mogao staviti. A tražila sam tako malo, za tebe očito previše. A tražila sam samo jedno iskrenost. Od čovjeka koji laže sam sebe. Potpuno patetično.

Ma hajde, pusti me na miru. Dosta mi je svega. Dosta mi je glasova u mojoj glavi koji govore da nisam dovoljno dobra. Dosta mi je predrasuda i svih vaših sranja. Dosta mi je svađe sa ljudima koje volim, i dosta mi je tebe. U mojoj glavi, srcu, mislima. Dosta mi je svega. Dosta mi je neprospavanih noći. Dosta mi je rana napravljenih sa žiletom. Dosta mi je svih jebenih sranja. stvarno mi je dosta. Al jebiga, ti to ne razumješ.
Zato me pusti. Pusti me. Odi iz mog života. Ostavi me na miru! Odi što dalje ne želim više razmišljat o tebi i o nama. Pusti me, molim te, učini nešto da te zamrzim. Molim te, ovako više ne mogu. Pa i ja sam samo ljudsko biće, i ja imam osjećaje. Pokušaj shvatiti i mene. Samo pokušaj, zbog onoga što smo prije imali, pokušaj.
Shvati da mi je dosta suza. Shvati da mi je dosta svih lažnih osmjeha. Shvati da me ne možeš vrtjeti oko maloga prsta, shvati da nisam tvoja igračka, shvati da ne možeš samnom tako postupati. Shvati da iako te volim, mogu biti puno veće đubre od tebe.
Želim biti sretna. Želim se opet smijati, ne zato što moram sakriti tugu i spriječiti suze, nego zato što sam sretna. Želim biti sretna, stvarno, samo to. I ako je ta sreća negdje izvan tebe. Želim te zaboraviti.
Kad bih sve bilo tako lako...
I ako i želiš ostat znaš da ću ti pružit priliku. Znaš da sam i dalje ona glupača koja te čeka, koja te voli, i koja te želi nazad, iako nisi dobar za mene, ma nisi uopće dobar, al jebeš ga, moje srce to ne shvaća!

Obećala si je tako čvrsto i snažno toga dana kada je i zadnji atom snage u njoj bio uništen. Nije bila spremna prolaziti to sve ponovo. I obećala si je. Možda je noć kriva, nju je najlakše okriviti za bijedna obećanja koja si damo u kasne sate. O kako je samo naivno i pomisliti da ćemo se zbilja držati toga, iako bi to jako htjeli. I tako dok joj je suza ispirala blijedo lice, donijela je odluku. I vjerujte, ona kada nešto odluči zbilja se pridržava toga. Osim kad se radi o njemu. Ponekad je pomislila da nikada neće postati imuna na njega, i da će što god on napravi njenom slabašnom srcu, u njemu i dalje biti mjesta za njega. I obećala si je da se više nikada neće vezati za nekoga. Iako je bilo prekasno. Svim silama je bila vezana za njega. A tako je željela prerezati tu vezu, tako je željela ne osjećati ništa, tako je glumila onu hladnu djevojku bez osjećaja, sve dok nije sve poslala kvragu. Sve dok si nije priznala, jer sebe je još i mogla zavarati, ali svoje srce - njega nikada! I znam da kada ga vidi ne može ostati ravnodušna. Znam ja. Koliko god glumila i pretvarala se da joj ne smeta dok ga viđa s drugom, znam da joj je smetalo. Iako ne bi željela biti na njenom mjestu. Dosta joj je njegovih igrica i glumatanja da mu je zbilja stalo. Prerasla je takve stvari, nema više volje za slušanjem njegovih bijednih isprika, i ne želi ga kraj sebe. Samo želi prestati osjećati to. To nešto što ne voli nazivati ljubavi, jer nije željela da to bude. A bila je.

Ne pisem vise. Nemam inspiracije više kao prije. Otkako mi je on otišao, i otkako mi fali, dane si pokušavam ispuniti obavezama pa svoju sobu spremam skoro svaki dan, samo da ne mislim na to koliko mi fali. No, znaš, ipak, na kraju dana, kada se ugase svjetla, i kada ležim u krevetu, poželim da si tu. Stvarno to jako poželim. Poželim te zagrliti, poželim čuti onaj tvoj zarazni osmijeh i osjetiti tvoj miris. Poželim zažmiriti u tvom zagrljaju i znati da je to mjesto gdje pripadam, gdje sam sigurna. I onda, ponekad, čak i zaplačem. Slomi m se jer mislim da nisam dovoljno jaka za to. Nije to za mene. Ti si na drugom kraju svijeta, kako da mi to ne smeta? Kako da se nosim s tim. I još kada vidim sve one sretne parove u gradu, kako nasmijani šetaju, i drže se za ruke. Pa sve bih dala za jednu minutu s tobom. Sve!

Veza na daljinu.
Mislim da u ovoj rečenici nije bitna ova daljina, bitna je ta riječ veza.
Ja iskreno sama nikada nisam vjerovala u to, kako netko tko ti je tako daleko tjelom, može ti biti tako blizu srcem?
Kako jedan smajlić na facebook-u može zamijeniti onaj njegov blentav osmijeh?
Teško je i samo pomislit da ga neću vidjeti 2 mjeseca, da mu neću moći povjeriti svoje probleme, da me neće imati tko zagrliti, pogledati me u oči i reći mi 'volim te'. A za sve je kriva ta prokleta daljina. Za sve su krivi ti kilometri, ali daljina, ona ne znači ništa, ako ta osoba znači sve. I znam da će biti teško bez tebe 2 mjeseca. stvarno hoće. I bit će preteško. I bit će dana kada neću moći, kada ću sa srušiti i plakati jer ću poslati i daljinu, i sve u kurac. Ali ljubavi moja, trudit ću se. Jer znam da se isplati. Znam da se zbog tebe stvarno isplati sve što radim. Znam da će i tebi biti teško. I razumijem te. Ali vjerujem ti. I znam da me nećeš prevariti. I znam da ćeš i ti samo čekati taj dan kad ćeš se vratiti i kada ću ja ponovno biti u tvom zagrljaju.
Ali znaj da mi je teško. Tek sam te upoznala, nismo dugo u vezi, i jednostavno mislim da ću na neke dane pomisliti da mi nismo dovoljno snažni za ovakvu vezu, da mi to ne možemo. Ali ti ćeš mi onda dati nade. Ti ćeš mi onda reći da me voliš, i da znajedno ćemo odbrojavati dane do tvog dolaska. I nije istina da vrijeme prolazi sporo samo kad ti je dosadno. Vrijeme prolazi prokleto sporo i kada ti fali netko kao što sada upravo ti fališ meni.
I molim te, samo mi obećaj da nećeš odustati od mene - od nas. I obećaj mi da ćeš mi se svaki dan javiti, da ćemo svaki dan razgovarati, jer dan kada ne razgovaram s tobom je potraćen dan. I obećaj mi da nas ta daljina, ta kukavica, neće posvađati. Da ćemo ostati zajedno. Ne zauvijek, glupo je očekivati da ću s tobom biti zauvijek. Ali da ćemo biti zajedno još dugo, i da ćemo biti sretni. I kada dođeš, za dva mjeseca, da će sve biti samo naše, da će sunce sijati za nas, i da će se zvijezde po noći paliti za nas. Da nas neće biti briga za nikoga i ništa. Da ćemo biti potrebni jedno drugom, i da ćemo biti sve jedno drugom, i da ćemo uživati.
I ne zaboravi, kad ti netko nedostaje , to je dio ljubavi. Ako nikada niste razdvojeni, nikada nećeš znati koliko ti netko znači. I da, daljina me spriječava da te vidim, ali ne i da te volim. Daleko od očiju, ali srcem nikad bliže. volim te ljubavi, i možemo mi ovo!